Dok je mala Ksenija rasla sa zlatnom žlicom u ustima, politička karijera njezina oca bila je u strelovitom usponu, do te mjere da je Anatolij Sobčak u jednom trenutku mislio da može izazvati i Jeljcina za poziciju ruskog predsjednika. No prerano pokazivanje prevelike ambicije skupo ga je koštalo. Na izborima za gradonačelnika Sankt Peterburga 1996. godine za dlaku ga je pobijedio njegov bivši zamjenik Vladimir Jakovlev (koji je tu poziciju dijelio s drugim Vladimirom, Putinom), uz jaku podršku Jeljcina. Uslijedile su optužbe za korupciju, iako relativno minorne prema tadašnjim standardima u Rusiji, a Sobčak je na dvije godine otišao u svojevrsni egzil u Pariz. Vratio se 1999., netom prije nego što je Putin prvi put postao premijer i dovoljno politički ojačao da može izbrisati optužbe protiv nekadašnjeg mentora. Sobčak mu se odužio čvrstom potporom pred predsjedničke izbore 2000., ali je početkom iste godine iznenada preminuo. Službeno – od infarkta, iako su neki tvrdili da je pravi uzrok trovanje.
Istodobno s turbulentnim zadnjim godinama života njenog oca, Ksenija je počela studirati međunarodne odnose na Državnom sveučilištu Sankt Peterburg, a 2001. godine nastavila na Institutu za međunarodne odnose u Moskvi, gdje je kasnije upisala i magistarski program.
Slatki život plavuše
No nakon fakulteta nije nastavila karijeru u diplomaciji ili politici, nego je svoj put našla pred TV kamerama u najrazličitijim ulogama, koje bi cinici lako mogli strpati u koš trivijalnosti i trasha. Tako se u njezinoj filmskoj karijeri ističu “ugledni” naslovi poput “Lopovi i prostitutke” i “Plavuša u čokoladi”, dok je pravi uspjeh zapravo doživjela pred malim ekranima. Slavu je stekla kao voditeljica reality showa Dom-2 iz 2004. godine, što je ponovila u drugim reality emisijama poput “Tko NE želi biti milijunaš”, “Posljednji heroj 6” i “Slatki život plavuše”. Uz to je stigla snimiti i pjesmu, a još u mlađim danima pojavila se i na naslovnici albuma britanskog benda Pulp. Ukratko, Ksenija je ispunila i premašila sve što traži klišej jedne zgodne plave trendseterice. Koja uz to i dobro zarađuje, preko 2 milijuna dolara godišnje.
Kako se sve to uklapa u njezinu kandidaturu kao alternativa Putinu, kada je Sobčak arhetipski izdanak njegove Rusije, pripadnica zlatne mladeži okružene novcem i kičem?
Počelo je na prosvjedima za pravedne izbore u prosincu 2011. godine kada je jedan od organizatora prosvjeda, Oleg Kašin, pozvao Kseniju da se obrati prosvjednicima.
– Kad je izašla na pozornicu, dočekali su je zvižduci. Ali nije se dala. “Ja sam Ksenija Sobčak i imam nešto za izgubiti”, rekla je. Inzistirala je da je se sasluša, rekla je da ne želi revoluciju, ali da zahtijeva političke promjene, što je bila pozicija bliska stavovima većine prosvjednika. Nakon toga Sobčak je postala jedna od zvijezda opozicije – prisjetio se Kašin u tekstu koji je napisao za New York Times početkom studenog.
Tijekom sljedećih pet godina Sobčak je često istupala u javnosti, nerijetko i protiv Putina, ali nikada s težinom i zanosom s kojim je to radio, primjerice, Nemcov. Iako je nakon njegova ubojstva pričala da bi u strahu za vlastiti život s mužem, Maksimom Vitorganom, mogla napustiti Rusiju, to se nije dogodilo. Uostalom, zašto i bi kad je za nju Vladimir Putin “striček Vova”, najbolji učenik njezina oca koji se igrao s njom kad je bila mala.
U prve redove opozicije Sobčak je stala 18. listopada ove godine kada je objavila da će se kandidirati za predsjednicu Rusije. “U proteklih 17 godina stasala je generacija koja želi vidjeti civiliziranu i europsku Rusiju”, rekla je Sobčak i obećala da će se povući ako kojim slučajem pravi vođa opozicije, Navaljni, zaobiđe pravne prepreke koje mu sprečavaju da se kandidira. No dok s jedne strane priziva povratak Navaljnog, s druge strane Sobčak je pažljivo najavila svoje namjere Putinu.
Taj sastanak s Putinom, koji se dogodio za vrijeme snimanja dokumentarnog filma o njezinu ocu, implicira da je Ksenija zapravo tražila dozvolu predsjednika. A čak i da nije, Putinu će savršeno poslužiti na izborima u ožujku kao privid legitimnog liberalnog kandidata koji nudi nešto novo i drugačije. Nešto kao Mihail Prohorov 2012. godine, načelno opozicijski kandidat koji u suštini nije previše rogoborio protiv Putina i vladajuće elite, a na kraju je osvojio nimalo impresivnih 8 posto glasova birača. U međuvremenu je uspio upropastiti nekoliko sezona Brooklyn Netsa, čiji je vlasnik, a Putinu je na žulj stao tek objavom priča o dokumentima iz Paname preko svoje medijske grupacije Onexim.
Nova Rusija
Da zaključimo, niti je Ksenija Sobčak prava opozicijska kandidatkinja, niti ima ikakve šanse protiv Putina. Kao i prije u svom životu, ona će savršeno odigrati ulogu koja se od nje očekuje. Samo što to ovaj put neće biti zgodna plavuša i TV zvijezda, nego mlada, liberalna oporbena političarka koja se suprotstavlja čovjeku koji je nekad bio zamjenik njezina oca.
To nipošto ne znači da je Sobčak samo lutka na koncu koja radi što god joj se kaže – njezina biografija jednako tako pokazuje da je riječ o promišljenoj osobi koja se prilagođava danoj situaciji, istakne kad treba, pažljivo balansira kritike vlasti i razmišlja na duže staze. Na primjeru vlastitog oca i Vladimira Putina vidjela je što znači ako precijeniš svoje mogućnosti i prerano izletiš, a što ako pažljivo čekaš pogodni trenutak za uspon.
Jednog dana Vladimir Putin više neće biti na čelu Rusije, a s njim će otići i dobar dio aktualne elite. Nemojte se iznenaditi ako Ksenija Sobčak bude među onima koji će ih polako zamijeniti.
